Boli me tuga kojoj ne vidim smisla..

Nismo se prestali voljeti. Nismo se zamrzili. Nismo se ostavili niti povrijedili. No, što se dogodilo? Znači ništa se nije dogodilo. U tome i jest problem. Bez ikakvog povoda postali smo ravnodušni. Postali smo daleki, predaleki. Eto. Samo to. Kažem samo ravnodušni, ali samo to je dovoljno da nam pravi postanu krivi. Samo to je previše. To je otrov koji ubija. Polako. Na slamku. I one najtvrdokornije od nas. To je ono zbog čega napuštamo ono što smo do jučer držali čvrsto stisnutih šaka. A svi u šakama slutim, želimo držati one koji nas podsjećaju da smo živi. I da volimo. Ne. Ne držati u šakama, već držati na dlanu. Različite su to stvari, da se razumijemo.